Priču o moštima svetog kralja Milutina učenici 3. razreda pravoslavne gimnazije ponešto teško prate jer otac Željko, dok sjedi sučelice razredu, pod slikom svetog Save, govori tako tiho da se i puko listanje bilježnice za njegova predavanja pretvara u drsko turiranje motora. "Kako Crkva gleda na to da se svecima ponekad proglašavaju i oni koji nisu živjeli uzornim životom?" pitanje Jelene Šimprage, britke 18-godišnjakinje, učenice iz sela Radučić pokraj Knina, rastjera drijemež među zidovima učionice u kojoj desetak duša čeka da se oglasi zvono. Mjedeno zvono koje svakih 45 minuta u ruku uzima i protrese domar Milorad rijedak je arhaični detalj u gimnaziji koja ima solidno opremljene informatički i kemijski laboratorij, čiji profesori rado i puno pričaju o individualnoj nastavi, modernom programu…
Mira Bićanić radila je u Podunavlju i tužna gledala totalnu segregaciju hrvatske i srpske djece. Željela je biti dio dobrog školskog projekta
Sve veći interes
Ovdje se, uz redovni program koji je propisalo hrvatsko Ministarstvo prosvjete, uči i 30 posto dodatnog sadržaja - tjedno četiri sata srpskog jezika, sat pravoslavnog vjeronauka, sat crkvenoslavenskog jezika, a na glazbenom, likovnom i povijesti dodatnih 30 posto informacija o srpskoj glazbi, slikarstvu, povijesti, rade se Mokranjčeve Rukoveti i proučavaju ekspresivne konture Nadežde Petrović...

Srpska pravoslavna gimnazija Kantakuzina Katarina Branković, nazvana po posljednjoj celjskoj grofici, kćeri srpskog despota Đurđa, osnovana je prije tri godine i trenutno ima 36 učenika - po 10 u prva dva i 16 u trećem razredu. Ove su godine, kaže v.d. ravnatelja, svećenik Mihailo Majk Žikić, podijelili 3000 letaka i interes za upis je, tvrdi, veći nego proteklih godina. Možda konačno popune i upisnu kvotu od 24 učenika, na koliko godinama imaju dozvolu od Ministarstva. Poslali su letke svećenicima po eparhijama u Slavoniji, Baranji, Dalmatinskoj zagori, Lici, Rijeci, a oni ih dijele dalje, osmašima na vjeronauku. Prvi put, kažu, zovu i roditelji iz Slovenije koji bi djecu poslali u školu u Zagreb.

Većina učenika povratnici
Kad su u jesen 2005., u zgradi u Bogovićevoj, jednoj od onih hedonističkih, neurotičnih ulica zagrebačkog centra, prvi učenici sjeli u klupe pravoslavne gimnazije bio je to povratak pravoslavnog školstva koje je na toj istoj adresi, uz povremene prekide, radilo od 1910. do Drugog svjetskog rata. U spisima Srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu škola se prvi put spominje 1814. "Želja je mitropolita i crkvene općine da stvorimo školu koja će biti otvorena pravoslavcima i Srbima, ali i svima drugima, i koja će nuditi kvalitetan svjetovni program uz dodatak pravoslavne duhovnosti", kaže Mihailo Majk Žikić, koji školu vodi od ove školske godine. Unatoč tome što ističu kako je škola otvorena svima, za sada su učenici jedino djeca pravoslavne vjere ili srpske narodnosti te djeca iz "miješanih" brakova.

Tridesetčetverogodišnji ravnatelj koji svakog učenika zna po imenu ("Kao što poznajem svog sina, tako poznajem i njih; ne samo ja, nego i dobar dio profesora"), po zanimanju biolog i teolog, donedavno svećenik i vjeroučitelj u Pirotu, kaže da škola "nije i neće biti geto, već rasadnik dobro obrazovanih ljudi koji sa sobom nose i najbolji dio pravoslavne duhovnosti".

Jelena Šimpraga, ona znatiželjna djevojka s početka priče što postavlja problemska pitanja, odlična je učenica koja se nada za godinu dana na zagrebačkom sveučilištu upisati farmaciju. U njezinu razredu gotovo svi planiraju studirati u Zagrebu. Ufaju se upisati medicinu, arhitekturu, psihologiju... Kaže nam da njihovi satovi vjeronauka znaju biti mjesto rasprava i o manje sakralnim, a više ovozemaljskim temama. Oca Željka propituju o stavovima Srpske pravoslavne crkve o mješovitim brakovima i abortusu. Uglavnom čitaju hrvatske medije iz kojih je lako razabrati što misle Vatikan i Kaptol, pa su im i neki, doduše sasvim predvidljivi, stavovi Srpske pravoslavne crkve - slabo poznati. Većina učenika, uključujući i Jelenu, povratnici su koji su nakon Oluje bili su nekoliko godina u Srbiji, a potom se s roditeljima vratili u Hrvatsku.

"Pripremala sam se upisati gimnaziju u Kninu, ali onda sam čula za ovu školu, pomislila sam - ipak je to Zagreb, bolji uvjeti, veliki centar… zašto ne?" Iako joj je te jeseni Zagreb izgledao zastrašujuće otuđen i hladan, "kriza mi je bila totalna prva tri mjeseca, cijeli si život sa svojima, sad si odjednom sam; ali, sad mi je k'o da sam tu cijeli život…" Voli Štulićeve stihove i Zabranjeno pušenje, trenutno čita Shakespeareove sonete (Baš sam sad završila jednu Borgesovu zbirku...) i žali se na oštar režim zagrebačkog učeničkog doma u kojem se vrata zaključavaju u 23.00, a do ponoći svi moraju biti u krevetu.

"Kad sam dolazila u Zagreb", kaže, "očekivala sam da će ljudi možda svakojako reagirati na srpsku djevojku u pravoslavnoj gimnaziji, ali većinom nailazim na potpunu začuđenost kad kažem od kuda sam i u koju školu idem. Kao da je pravoslavlje totalna nepoznanica u Zagrebu. Mislila sam da će biti više problema, ali nisam ih imala. No, to što ih nema ne mora uvijek biti pokazatelj tolerancije, već - neznanja. Mnogi iz moje generacije, srednjoškolci i oni mlađi, kao da nisu svjesni da ima Srba u Zagrebu, kad kažem od kuda sam, mladi ljudi se iskreno začude..."

Obavezan vjeronauk

Učenici ovdje radije pričaju o Danilu Kišu nego o politici i novijoj povijesti... Jedna prvašica koja je lani stigla u Zagreb i tek se nedavno navikla na novu sredinu kaže: "Ne želim ponavljati frustracije moje majke. Dovoljno je da za njih znam, ali to neće obilježiti moj život. Uzet ću najbolje od Zagreba i Beograda, družim se s meni najboljim Hrvatima, Srbima i... Japancima, ako ih nađem."

Iako je vjeronauk ovdje učenicima obavezan, odlasci na nedjeljne liturgije i bdijenja nisu. Ipak, brzo nauče da neuredan vjerski život otac Željko negdje registrira, jer se česti izostanci s liturgija, prije ili kasnije, osjete na - ocjeni iz zalaganja. Jelena koja za sebe kaže da "nije ateist, ali ni uvjereni vjernik" te "da se još traži", voli nedjeljom ujutro spavati pa propuštene liturgije u crkvi Preobraženja Gospodnjeg na Cvjetnom trgu nadoknađuje - postavljanjem pitanja na satu vjeronauka. Njezina prijateljica iz razreda, još jedna ambiciozna i pametna odlikašica, Jelena Lalić, cura koja odrasta uz Sex Pistols, Ramones i Clash i namjerava studirati matematiku, kaže da su joj u 1. i 2. razredu predavanja iz crkvenoslavenskog, jezika na kojem se vrši bogoslužje u pravoslavnim crkvama, bila zanimljiva. U to doba puno se više mučila s latinskim, za koji žali što ga nisu stavili u 3. i 4. razred.

Besplatne knjige i smještaj

"Sad bi mi i latinski bio bliži i puno bih više od toga imala, jer puno više i znam, a u doba kad smo ga učili bili smo skoro djeca, jedva smo kužili od kud sad stiže taj latinski." Osim jednog liturgijskog i jednog mrtvog jezika, u pravoslavnoj gimnaziji uče i engleski, njemački i španjolski.

Roditelji Jelene Šimprage su oboje nezaposleni, obitelj prehranjuju s osam krava. Obitelj Jelene Lalić živi u Erdutu, otac je radnik u vinariji, majka domaćica. Objema Jelenama puno znači što pravoslavna gimnazija nudi besplatne knjige, smještaj u đačkom domu i hranu te gradski prijevoz, a odlikaši mjesečno dobiju i 200 kuna džeparca.

Iako, kažu, žele obrazovati pravoslavnu elitu, upisni prag je za gimnaziju vrlo skromnih 46 bodova, niži od većine drugih škola. I dok profesori govore da se tako daje prilika i onima koji nisu super odlikaši, poneki samokritični učenik kojeg su oni odgojili primijetit će da se "i škola, i profesori, i učenici tek formiraju i traže, odnos profesora prema učenicima je preblag, ima i previše razumijevanja pa to učenici koriste, ocjene možda nisu ni objektivne, jer teško je biti skroz objektivan kad imaš samo 10 učenika u razredu kojima si k'o roditelj i staratelj..."

Hrvatski jezik u školi predaje profesorica Mira Bićanić, ona natjecateljica što je prije pet godina u Milijunašu od HTV-a uzela maksimalni iznos kuna. "Pet sam godina provela radeći u Podunavlju u vrijeme procesa mirne reintegracije, i tužna gledala totalnu segregaciju hrvatske i srpske djece. Kad sam čula da se osniva ova škola, odmah sam se javila, željela sam biti dio dobrog pedagoškog, humanog i socijalnog projekta koji ne ide za getoiziranim podjelama već stvara intelektualce svjesne svog kulturnog i etničkog naslijeđa, ali jako dobro integrirane u drugoj, većinskoj, sredini", objašnjava s puno entuzijazma profesorica Bićanić. "Gušt je", kaže, "raditi s tom djecom koja dođu iz male sredine sa željom da uspiju i tu usred Zagreba gladno upisuju satove glume, posjećuju filmske festivale, čitaju Feral Tribune i izlaze u Močvaru".

Jelenin esej

Pokazuje nam školsku zadaću na temu malograđanstva - Jelena Šimpraga na dvije je kartice napisala pravi mali sociološki esej, više podlogu za kakav diplomski negoli srednjoškolski rad.

Ovdje se sluša jednak broj sati hrvatskog i srpskog te se materinski jezik radi po oba programa pa se mnoge teme preklapaju, stoga se profesorica Bićanić i profesorica srpskog jezika, Beograđanka Nataša Ćećez Sekulić, dogovaraju što će koja obrađivati. "Dogovaramo se i po principu osobnih preferencija. Ove godine sam, nažalost, ostavila 'Antigonu' Miri, ali sam zato ja radila grčke mitove", objašnjava Ćećez Sekulić.

Svačiji Andrić

Predvidljivo, "svačijeg" Andrića obrađuje se ekstenzivno i na satovima hrvatskog i srpskog. "Ja ću s njima raditi Andrićeve bilješke, fragmente, poeziju, pripovijetke i 'Prokletu avliju', a kolegica će obrađivati 'Na Drini Ćurpija' i neke priče", objašnjava profesorica Bićanić dodajući da je Andrić po srpskom programu u 3., a po hrvatskom u 4. razredu.

"Ovo su nove generacije koje mnoge stvari iz srpske opće kulture nisu nikad čule... Zna biti problema s vokabularom, pogotovo arhaizmima u narodnoj književnosti, recimo njima je nepoznato što je đerdan ili đerđev, to su arhaizmi koje kad odrastate u Srbiji usvojite kao kruh i vodu. Imena mnogih srpskih pisaca ovoj su djeci potpuno strana", kaže nam profesorica Ćećez Sekulić.

Završila je nastava. Možda će do Smiljana vidjeti rodnu kuću sad sveprisutnog Tesle, potom se većina vraća u svoja sela i mjesta po Dalmatinskoj zagori, Lici, Slavoniji. Rijetko će tko na more, kažu. "Sreća je što ljeti nema puno posla, sijeno se brzo završi pa ću imati puno vremena za čitanje..." kaže Jelena Šimpraga, cura s majicom Pink Panthera, odrasla dijelom po zagrebačkim teatrima i klubovima. Razgovor prekida zvono domara Milorada, znak da se sad svi mogu izgubiti među suncobranima u Bogovićevoj...

Zajednička povijest Školu uglavnom financira Srpska pravoslavna crkvena općina Zagreb, iako plaće stižu od Ministarstva prosvjete. "Kad nam je prije par dana bio gost iz Rusije, arhiepiskop Segej, pitao je mitropolita Jovana ima li problema što naša djeca žive u gradskom učeničkom domu, a ne u kakvom internatu unutar škole. Mitropolit smatra da je to dobro, zato što tako učenici nisu getoizirani..." kaže ravnatelj Žikić. Povijest se ovdje radi po udžbeniku koji je propisalo Ministarstvo prosvjete, a profesor za podučavanje dodatnih 30 posto srpske povijesti koristi i skripte te udžbenike iz Srbije... Što će učenici ovdje, primjerice, naučiti o 1991. ili 1995.? Ravnatelj kratko ušuti, pa kaže: "Još nismo došli do toga, to se radi u 4. razredu, a mi tek iduće godine imamo prvu generaciju maturanata. Ovdje se radi po udžbeniku koji je pripisalo hrvatsko ministarstvo i on je za nas jedini obavezan. Profesor uz to ima slobodu reći da postoje i drugi načini razmišljanja, ali ne da djeci nudi neke privatne interpretacije. Preporuka je da se daju informacije s jedne, druge ili treće strane, ali bez toga da se drži strana bilo kome... Čut će i ono što piše u udžbenicima koji možda srpskoj manjini ne odgovaraju, ali će čuti i ono što hrvatskoj većini ne odgovara.