O knjizi i utiscima

Knjigu sam pročitala u dva-tri daha i ostala sam potpuno očarana, pomalo zbunjena, poprilično setna i još uvek u neverici kakvo blago sećanja, ljubavi, nostalgije i inih emocija, kakav stilski i jezički potencijal, kakva mudrost i snaga tinjaju i u autorima ovih proza, pesama, crtica, fragmenata, ali i u njihovim "književnim junacima". Čitala sam je kao ultramoderni etno-roman, kao beskrajnu priču, roman-reku, hvatajući sebe (iskusnog kritičara!) kako se čas smejem a čas zasuzim, pa onda razmišljam i sve mi ove decenije izlaze pred duhovno oko kao film koji nam drugi prekidaju ne dozvoljavajući nam da ga mirno gledamo i iskonski uživamo, bez obzira gde smo ga živeli, u šta verovali, kako govorili, koliko naučili i kamo se otisnuli u životnu avanturu.
Da imamo institucije kulture o kakvima sanjam, da je SANU ono što bi trebalo da bude, pa da ovakvu knjigu dočekaju sa istinskom odgovornošću prema istoriji, tradiciji, jeziku, folkloru, duhu, humoru, postojanju i nestajanju jednog dela ovoga naroda na jednom specifičnom prostoru, to bi bila najprirodnija stvar koja bi mi vratila veru u budućnost, u kojoj se čitava priča o narodu ne bi držala na koncu individualnog dara, snage, volje i čudesne energije, već na normalnoj "nacionalnoj strategiji" koja kulturološki i civilizacijski čuva sebe ne napadajući druge!

U dobroj sam poziciji jer nikoga ne znam pa mirne duše mogu reći da je prvi autor koji na oko 150-tak stranica drži konce ovog rukopisa u celini zaista dobar pisac i ozbiljan mislilac, jedan od onih koji mogu obići zemaljsku kuglu sa istim odnosom prema rodnoj kući i svetu, intelektualac i emotivac kakvih je malo ostalo ovde. Ostali su moćni potoci, bistre vode, rođeni pripovedači kojima je sve jasno i kada ih je snašlo ono najgore što je moglo snaći pojedince u poslednje dve decenije (i više) na ovim prostorima.

Ova knjiga nastala je iz najizvornije mogućne nostalgije, ne više one koju danas propovedaju kao normalan pogled na svet, već one koja se morala dogoditi istorijskom i političkom nužnošću, a ne prirodnom udaljenošću od korena da bi se mirisao svet i uživalo, uspevalo, učilo, avanturisalo i ostajalo u njemu u smislu slobodnog, ličnog izbora.Ovo su ispovesti ljudi zagledanih u more, bure, siromaštvo, svoje starce i njihovu ljudsku izvornost, neškolovanu mudrost, drevno iskustvo življenja.

Rečnik je sjajan deo ove knjige, primer sa koliko je ozbiljnosti i tananosti načinjena!

Ljiljana Šop

p.s. g-dja Ljiljana Šop spada u grupu najboljih srpskih književnih kritičara

Slike zavičaja pretočene u priče

      Priče o zavičaju, o surovoj i dragoj prozi krša Bukovice i  osebujnoj  i razigranoj  pitomini Ravnih Kotara, postojbini slavnih uskoka i ljudi vedrog i slobodarskog duha, ponikle su  iz pera onih koji se odista ne mogu otrgnuti od draži i nedokučivog omamamljujućeg zova rodnog kraja, one nedorečene i neiskazane ljudske topline i ćudi našeg čovjeka izniklog u bukovičkom i ravnokotarskom podneblju.

      Ni zloćudna igra sudbine, hirovitost i prevrtljivost ljudske prirode, ratni vrtlozi na balkanskoj vjetrometini, progoni, zlodjela i paljevine kuća... nisu su se uzdigli do te mjere da našeg čovjeka, iznjedrenog u Bukovici i Ravnim kotarima, zakrili nedaća, da mu pomuti životne vidike i skrene ga u provaliju posrnuća. Kud  god se naš čovjek otisnuo, potisnut svojom voljom u potrazi za boljim životom  ili svirepo otrgnut od svoga i pradjedovskog ognjišta, on sa sobom, kako nam to uvjerljivo i slikovito dočaravaju priče objavljene na stranicama Benkovačkog sajta, nosi svoju nasalomljivu volju, istrajnost, svoj komadić plavog neba, dah krša, praskozorje, purpur večernjeg zalaska sunca, pjesmu koja ga je odvajkada napajala i bodrila, davala mu krila da se lakše nosi sa životnim olujama.

        Priče uistinu razotkrivaju našeg čovjeka, njegovu zapitanost i zagledanost u uzburkana dešavanja koja dovedoše do sunovrata u vihoru  rata,što početkom devedesetih godina minulog vijeka zapljusnuše u svojoj žestini i mržnji naše krajolike koje nosimo u duši i čiji zvuci kolaju u  krvotoku izgnanih i onih što iznova na zgarištu razbuktaše vatru života na  prastarima ognjištima.

        Živjeli mi u Bukovici, Ravnim Kotarima – na svom pradjedovskom rodnom pragu – ili rasuti po svijetu, od Amerike, Kanade do Australije, u našem biću se neugasivo zrcali duh zavičaja, bukti on u našoj napaćenoj izgnaničkoj duši, pred  nama se u sjećanju ili u snovima odvijaju slike poznatih i srcu priraslih krajolika, kolaju priče starodavne. Pošalice i životne zgode i nezgode našeg  čovjeka u starom i novom zavičaju daju nam snagu i vedrinu da istrajemo, da zapretane uspomene uznesemo i osmislimo novim nadahnućima  u savladavanju životnih prepreka i izazova.Svaki naš čovjek nosi neku svoju priču iznjedrenu u zagrljaju zavičaja, zagrcne se ponajčešće kad poteku i naviru sjećanja na njih, zastane mu dah i ne umije da je vješto ispriča, ali ona je u njemu neugasiva, tinja i kao da hoće da uzleti, da se otrgne iz te svojevrsne sputanosti i skučenosti. U toj svojoj zanesenosti sjećanjima na zavičaj, na sve ono što je snašlo vredne  i bistre ljude Bukovice i Ravnih Kotara, na vedrinu njihovog duha koja kao da je istesana u kamenu, zahvalnost, svakako, dugujemo onima koji su se, poneseni istim osjećanjima i nadahnućima, odvažili da se late pera i zabilježe priče naših ljudi, koje će tako ostati zapamćene i sačuvane za nove naraštaje.Nepresušna rijeka priča nastaviće tako svoj tok i uviraće, posve je pouzdano, u srca naših potomaka koji  će dalje  pronositi ime čovjeka Bukovice i Ravnih Kotara.

         Sa jezičkog  gledišta,  priče zabilježene na ovim stranicama oživljavaju narodni govor, ubjedljivo oslikavaju odlike jezika ljudi Bukovice i Ravnih Kotara, karakteristike jednog lokalnog neknjiževnog govora  koji ocrtava zvonku i melodičnu riječ čovjeka izniklog u sivilu kamena Bukovice i izdašnom okrilju plodnih oranica Ravnih Kotara.Nose one svoju dijalekatsku prepoznaljivost, natopljene su i tuđicama, zastarjelim riječima koje  tako zapisane čuvaju milozvučnost zavičajnog  narodnog govora, što je u izvjesnom smislu određeni doprinos za dalje proučavanje jezičkog blaga  Ravnih Kotara i Bukovice, govora koji nosi pečat naroda i dijeli njegovu sudbinu.

         Čitajući priče, pred nama naviru slike pomenutih i ostalih ljudi našeg dragog i slikovitog krajolika, prepoznajemo toplinu i nezgrapnost, prisnost i dobrodušnost, vedrinu i potištenost, slatkorječivost i prijeku ćud, zavodnika i šaljivdžiju, psovku i prostački izraz u jarosti i očajanju našeg čovjeka, njegove nedopričane priče i brige. Oblik i način pripovijedanja plijene pažnju čitalaca i obogaćuju ga štivom koje se čita sa zadovoljstvom i u jednom dahu.Utkana su u njih i narodna predanja i legende, priče o vilama, odlike dobre usmene  književnosti bukovičko-ravnokotarske, a  dijaloški oblik kazivanja  daje im posebnu draž i lako ponese znatiželjnog čitaoca.

          Rekao bih da su navedene priče potekle iz  pera  autora koji se uistinu sa radošću i ushićenjem, sa uzdahom i prigušenim jecajem u duši nadahnjuju ljepotama prirode i naravima čovjeka našeg zajedničkog rodnog kraja, na koji se devedesetih godina minulog vijeka sruči ratna nedaća i razorna stihija iznikla u krilu pomućenog ljudskog uma.U njima odjekuju pjesme naših ljudi, opojni mirisi borove šume, plavetnilo Karinskog mora i neba zasutog zvijezdama, bistra ovojnica večeri koja se trudi da prokaplje vedrinom, sunce u zagrljaju zalaska, odjeci razgovora ljudi okupljenih oko ognjišta na kojem poigravaju plamičci vatre i raspredaju se drevne priče...Titranje vjetra koji se stidljivo krade u lišću smokava i vinograda, proplamsaji svjetlosti, naleti zimske  bure sa gorostasa Velebita što natkriljuje  naše  krajolike, pojave prvog daška vjetra, zvuci crkvenih zvona naših bogomolja  rasutih po brežuljcima Ravnih Kotara i Bukovice, žuborenje Zrmanje, dašak njenog  slikovitog kanjona, povici i pjesme čobanske, groblja zaogrnuta našim uzdahom i  tugom, igre svjetlosti i sjenki ... promiču i naviru kao bujica dok čitamo ove zanimljive zavičajne priče. Odvijaju se radnje i  u šumi, i u ogradama obraslim niskim raslinjem, i iza plotova, iza avlijskih zidina, u  vatrenim kućama, oko ognjišta, na svakom kutku gdje se naš čovjek zatekao i zametnuo priču -  onu tegobnu, težačku i duhovitu, kao iskru isklesanu u životnoj situaciji.

        Godinama utabane staze prizivaju izgnane naše ljude u svoj ponovni zavodljivi zagrljaj, uprkos tome što su mnoge, posve je sigurno, zarasle u korov, draču i grmlje. Promiču doživljaji iznjegovani u zavičaju i u njenom odsustvu, ogleda se plavo nebo u vodi Zrmanje i Karinskog mora, naviru smiješna dešavanja u kićenom ruhu narodnog govora, sklapaju se i dalje zgode i razvijaju jezgrovite anegdote za podsmijavati se, za smijeh koji je, kažu, glas ljudske duše. Bukovički pejzaži i izdašne ravnokotarske ravnice, brazde koje su iznova spokojno polegle, opaljeno grmlje kamenjara, sjedenje i divani na kemenu, kose prekrivene sagorjelom travom od ljetne pripeke, pucanje proplanaka, ljepota niskog grmlja, vinograda  i stabala maslina, izbrazdana lica  ljudi od težačkog rada i suncem opaljena čela nalik na koru maslinovog drveta, sunčano jutro, brecanja crkvenog zvona, jesenje popodne, sunce majskog popaska, skupljanje skorupa za presnac, miris tamjana utisnutog u zidine porušenih kuća, ugašena kandila, biračko kolo i čobanske pjesme, prebiranje prstiju po strunama gusala, sjedenja oko ognjišta na kojem varnice i plamičci igraju svoj večernji ples, vrući kruv ispod peke... , živi narodni jezik, smiješne strane stvari, prasak smijeha... snažno kolaju u nama da se u svojoj ljepoti i draži ne utole, ne ugase.

        Dvorac Jankovića Stojana u Islamu Grčkom, postojbina uskoka i nosilaca slobodarskog barjaka posebna su i izuzetna stranica našeg zavičaja. Ravnokotarske ravnice oživljavaju uspomene na narodne pjesme koje od svog zametka pronose slavu junačkih poprišta na krajnjim granicama srpstva; narodnih pjesama koje su duboko usađene u dušu našeg čovjeka. Tako je u poznatoj pjesmi „Ropstvo Janković Stojana“ izniklo  i zapamćeno životno geslo našeg čovjeka tog podneblja, geslo za sva vremena:

Lasno ćemo ako jesmo ljudi! 

                                                                                 Srboljub Zorica